Svaki dan kada otvorim zeri.info ili koha.net, suočim se sa naslovima poput ovih: Rastu cene hrane, Nastavnici nisu dobili obećane plate, ljudi koji su krali glasove tekom poslednjih izbora osuđeni su na šest meseca zatvora.
Nakon čitanja svih izveštaja o nepravilnostima na poslednjim izborima, možemo biti sigurni da ovo nije demokratska vlada. Ovo nije vlada naroda. Ovo je vlada ukradenih glasova i nade, manipulacije i zastrašivanja. Ne možeš biti vlada naroda i da se kriješ iza tamnih prozora Mercedesa ili drugih super fensi i super skupih automobila. Pitanje od milion dolara je: Šta možemo mi da učinimo, ti i ja, pošteni i vredni ljudi Kosova. Rusi, koji su navikli na autoritarne režime i vlade, su očigledno siti i počeli su da protestuju. Takođe smo bili svedoci nedavnih revolucija na Bliskom Istoku. Poruka koja je poslata po celom svetu je: Ljudi, možemo da uradimo nešto po pitanju naših vlada. Možemo uzeti našu sudbinu u naše ruke.
Međutim, revolucije ostavljaju prazan prostor, koji je često ispunjen ljudima koji su samo pohlepni za moći i bogatstvom. Joseph Conrad, čuveni engleski pisac rođen u Poljskoj, nije veliki optimista kada su u pitanju revolucije: “Skrupulozni i pravedni, plemeniti, humani i odani; nesebični i inteligentni mogu započeti pokret – ali on ih prevaziđe. Oni nisu vođe revolucije. Oni su njegove žrtve.” Na Kosovu nam nije potrebna revolucija, ne moramo da srušimo naše institucije. Kosovo je bilo slomljeno, spaljeno i mučeno dovoljno i zato su mnogi ljudi umorni i skeptični kada su protesti u pitanju. Ali da se vratimo na pitanje od milion dolara, Šta bi trebalo da uradimo? Ja nisam stručnjak, politički savetnik ili analitičar. Ja sam samo jednostavna građanka, ali ovo pitanje gori kao vatra u mojoj glavi. Osećam se pasivno, osećam se da mi budućnost izmiče i svaki put kada pomislim o mojoj nećakinji, ne želim da ona ima istu sudbinu kao predratne generacije.
Želim da svi dignemo glas i tražimo vlasništvo nad našim životima. Svaki put kad ti neko traži mito, prijavi ga. Ne samo sudovima, već i novinama, dajući imena i prezimena. Ako imaš veliku kompaniju, i prijaviš se za neki tender koji dobije neko drugi, a ti znaš da si imao najbolju ponudu, objavi to. Svaki put kada vidiš na univerzitetu da je neki student favorizovan ili dobija bolje ocene iako se gotovo nikad ne pojavljuje na predavanjima, prijavi to, učini to javnim, da se zna. Budi manje tolerantan za ove nepravde; živeli smo kroz previše njih i prošli smo kroz previše stvari. Ovo je možda podebljalo našu kožu i učinilo nas više naviknutim na nepravde, ali ne bi trebalo da budemo. Nemoj se naviknuti, možda ne znamo šta znači imati dobru vladu (pošto je nikada nismo imali), ali ne odustajmo od sebe. Hajde da pokušamo da podržimo jedan drugog u ostvarivanju dobrog i gonjenju lošeg. Seti se mreže koje smo izgradili tokom srpskog režima; seti se da smo sami organizovali obrazovanje. Pomogli smo i podržali jedan drugog u nevolji. To su bila strašna vremena, ali su pokazala da možemo da delujemo zajedno.
Ova vlada nema super moći. Oni nisu bogovi, i oni ne poseduju ni nas, ni ovu zemlju. Stoga ne bi trebalo biti nemoguće da se promeni i da bude odgovornija za svoje postupke. Hajde da svi borimo svoje male bitke. Hajde da stvaramo mreže i pomažemo jedan drugom u ovim borbama. Počnimo odozdo malim predmetima i pitanjima, i hajde da odradimo naš put do gore.
Originalni članak je napisan na engleskom jeziku.
Ilustracija: Casey Weldon
Stavove, mišljenja i komentare objavljene na BLOGU nisu neophondo onih na Kosovo 2.0 redakcije. Takođe, sajt zadržava pravo da obriše, odbaci, ili na drugi način ukloni bilo koje stavove, mišljenja i komentari na blog pričama. Sve komentare koji podstiču i ohrabruju govor mržnje ili diskriminacije će biti uređene.