Ovo je nedelja slobode izražavanja za Kosovo 2.0, te smo pitali naše blogere da podele svoja razmišljanja o nekim od najaktuelnijih pitanja u vezi ov e teme u njihovim zemljama. U četvrtak, na Svetski dan slobode medija, diskutirati ćemo kako su dva nedavno dodana člana u Krivični zakonik Kosova zadala još jedan udar ionako krhkoj kosovskoj medijskoj sredini, pošto ona čine izdavače i urednike, izdavačke kuće i proizvođače krivično odgovornim, bez da posebno navode krivična dela. Da bi započeli nedelju, ja ću se fokusirati na ono što nas je pogodilo bliže kući ovde u Kosovu 2.0. Prošle nedelje smo otkazali naše učešće na SHARE konferenciji u Beogradu.
Priča je već ispričana, ali evo kratog sažetka. SHARE je pozvao Kosovo 2.0 na trodnevnu konferenciju, zajedno sa nekim od najvećih inovatora koji trenutno rade u oblasti novih medija i tehnologije. Dva dana pre konferencije, srpski ultranacionalistički pokret NAŠI je zatražio, putem javnih izjava, da srpske vlasti zaustave našu prezentaciju u Beogradu, jer bismo mi promovisali “narko-državu Kosova”. Oni su takođe pozvali sve “patriotske” pojedince i grupe da protestuju protiv naše prezentacije skupom ispred lokacije gde se održavao Share i spaljivanjem zastave Kosova. To je isti pokret koji je prošlog proleća javno podržavao pokojnog libijskog diktatora Muammar Gaddafija, koji je zapalio zastavu Vojvodine, i koji pomaže tome da ima ljudi na srpskim barikadama na severu Kosova. Mi smo otkazali naš put jer smo bili zabrinuti za našu bezbednost.
Važno je napomenuti da NAŠI ima lošu reputaciju i u Srbiji, jer su poznati po tome da zlostavljaju LGBT zajednicu, i čak idu toliko daleko da traže otkazivanje emitovanja turskih sapunica jer je Osmansko carstvo 500 godina bio okupator regiona. Trenutno, pred Ustavnim Sudom Srbije se vodi postupak zabrane njihovog prava na udruživanje. NAŠI ima dosledan agresivan stav prema Kosovu i blisko su povezani sa ultra četnicima. Nakon njihove izjave, dobila sam nekoliko privatnih poruka od prijatelja u Beogradu koji su nas molili da budemo oprezni. Sa velikim žaljenjem smo odlučili da ne prisustvujemo.
Tokom narednih nekoliko dana, dok se održavala konferencija, dobili smo bezbrojne poruke podrške. Aktivisti organizacija civilnog društva Dokukino i Inicijative Mladih za Ljudska Prava u Srbiji su nosili “Svi smo mi Kosovo 2.0” majice napisane na srpskom i albanskom; Dokukino i Bturn časopis su odštampali i distribuirali Kosovo 2.0 nalepnice u naše ime.
Usred našeg razočarenja i frustracije, takva dela i poruke podrške su odličan primer toga kako pojedinci mogu da prevaziđu predefinisane podele sudelovamnjem u participativnoj politici, boreći se raznim kanalima izražavanja i delujući kao građani sveta. Ali ima nešto što nas je stalno mučilo u Kosovu 2.0 dok su ljudi davali svoja mišljenja o tome kako bi se trebalo na take incidente “dobro” ili “pravilno” otgovoriti.
Nakon što smo objavili naše povlačenje iz SHARE, jedan komentar mi je posebno privukao pažnju. Komentar kaže: “Mada, ne sviđa mi se poslednji pasus saopštenja (ne ulazeći u to da li je istinit ili ne). Pomoću njega prihvatate tvrdnju fašista da je sve ovo na političkom nivou, što nije. Share Konferencija je mesto za razmenu novih ideja, a ne alat za političku promociju ili mesto za odlučivanje ili promoviranje statusa Kosova”. Ovaj komentar se odnosio na našu izjavu da je naše povlačenje sa konferencije još jedan primer toga kako Srbija narušava slobodu građana Kosova, i Kosovo kao celinu.
S jedne strane, ta se izjava može pročitati kao politizacija pitanja jer iskustvo naših nezavisnih organizacija postavlja u kontekst sukobljenih odnosa Kosova i Srbije. Konačno, na SHARE sam ja trebala predstaviti politički identitet Kosova 2.0-a – novi medij u rukama mlade generacije koja je nezadovoljna tokom političkih procesa u svojim zemljama i u svetu; pojedinci koji su spremni da povrate autorstvo nad ispričanim pričama.
Međutim, s druge strane, činjenica da svi pojedinci unose svoj osećaj identiteta u diskusiju ne može biti ignorisana ili zanemarena. I ne radi se o identitetu napravljenim od teritorijalnog i konceptualnog prostora, dizajniranom kroz upotrebu i prisustvo simbola, krvnih veza ili kolektivne istorije koji su predstavljene i pojačane od strane državnih elemenata i kanala. Za nas, to je osećanje identiteta koji je stvoren kroz svakodnevna životna iskustava koje nosimo kroz naše razumevanje situacija, i koje manifestujemo našim odgovorima i interakcijama sa ljudima oko nas.
Na Kosovu, deo ovog identiteta je visok nivo nezadovoljstva naše generacije sa trenutnom vodećom političkom klasom. Donošenje novog Krivičnog zakonika samo pokazuje da su kosovski lideri i institucije uglavnom zainteresovani za smanjenje demokratije, i to je dovelo do toga da se uvode preteći, zaustavljajući i kontrolisani zakoni medijskim profesionalcima koji se već suočavaju sa mnoštvom prepreka u njihovom svakodnevnom poslu – od neformalne cenzure (zastrašivanje, pretnje), strukturne cenzure (uslovljavanje pozitivnog izveštavanja finansijskim sredstvima) do uticanja unutar medijskih kuća kao rezultat stečenih političkih ili poslovnih interesa.
U isto vreme, vrlo značajan deo našeg identiteta, koji je bio sveprisutan tokom poslednjih nekoliko godina, je konstantno doživljavanje nejednakosti, bilo to unutar samog Kosova ili u odnosu na zemlje u regionu, Evropi ili svetu. Ovaj osećaj nejednakosti ne samo da osporava osnovne slobode, nego takođe i ometa napore za zaštitu političkih, građanskih i medijskih prava.
Zbog toga kada nacionalistička grupa, bez obzira na njenu veličinu ili relevantnost, uspe da utiče na naše učešće na konferenciji, to se doživljava kao napad. Jer se njihov poziv na akciju zasniva na politici koju je usvojila država Srbije, on nije izolovani incident jer srpsko državno zakonodavstvo zabranjuje i čini pravno odgovornom svaku aktivnost koja ukazuje na priznanje nezavisnog Kosova. Mi posmatramo naše iskustvo kao repliku iskustava za koja neprestano čujemo preko prijatelja (to jest, otkazivanje učešća u prethodnim kulturnim dešavanjima u Srbiji ili Bosni), priča koje smo pročitali u novinama (sportisti kojima je negirano da učestvuju na međunarodnim igrama) ili nedavnih osvetničkih hapšenja kosovskih Albanaca na granici između Kosova i Srbije (kao što je slučaj Hasan Abazija, predsednika Saveza Metalnih Radnika Kosova, i sindikaliste Izeta Mustafe).
Zbog toga je za kosovske građane istina da je lično političko otelotvoreno iskustvo i nešto što mi doživljavamo svakog dana. Kada nam se uskrati pravo učestvovanja, sloboda kretanja i da postojimo kao Kosovari, to proizvodi društvenu odgovornost da se politički angažuje. Odgovornost Kosova 2.0 kao medija je d se adresiraju ova osnovna pitanja nejednakosti.
Originalni članak je napisan na engleskom jeziku.
Ilustracija: Collin van der Slujis
Sajt zadržava pravo da obriše, odbaci, ili na drugi način ukloni bilo koje stavove, mišljenja i komentari na blog pričama. Sve komentare koji podstiču i ohrabruju govor mržnje ili diskriminacije će biti uređene.