San o upisu u muzičku školu nikad nije ostvario. Opštinska stipendija koja bi mu to omogućila otišla je nekom drugom.

U Kosovskoj Kamenici nije bilo drugih stipendija, pa se Bunjaku morao preusmjeriti.

Vagao je, vagao i na kraju izvagao da upiše Učiteljsku školu u Prištini koja je bila ravnopravna sa fakultetom. Naime, čuo je od nekoga da opština u Prištini dijeli više stipendija.

“Pješačio sam 80 kilometara. Kad sam stigao do Careve džamije u Prištini, od umora sam pao u nesvijest. Odvezen sam u bolnicu i tamo sam preležao deset dana”, prisjeća se Bunjaku. Sastavši se sa funkcionerom Ymerom Pulom, obezbijedio je upis u Učiteljsku školu kao i smještaj u Prištini.

U tom periodu ni Bunjakuu ni njegovim vršnjacima_kinjama nije bilo lako, a naročito ne nakon zime 1956. godine, kada su vlasti zaplijenile oružje od albanskog stanovništva. Napetosti su narasle do te mjere da je iznesen prijedlog da se nastava održava isključivo na srpskohrvatskom jeziku.

Ali Hadri i Hasan Mekuli — nastavnici zaposleni u Bunjakuovoj školi — otvoreno su se usprotivili prijedlogu. Na kraju je plan uklanjanja albanskog iz škola propao, dok je unutar albanskog stanovništva pokrenuta inicijativa za ostvarivanje prava na školovanje na maternjem jeziku.

Zbornica pa redakcija

Bunjaku je Učiteljsku školu u Prištini završio 1959. godine. Zbog ograničenja u sferi profesionalnog razvoja, okončanje školovanja u toj ustanovi obično je podrazumijevalo skori početak nastavničkog rada. Tako se Bunjaku vratio na selo, ali kao učitelj. Ipak se nije zaposlio u svom rodnom selu, već u Požaranju, selu kod Gnjilana u koje su dolazili učenici_e iz okolnih mjesta.

“Predavao sam muzičko, fizičko i likovno vaspitanje”, kaže. Imajući u vidu to da je svirao prvu violinu u orkestru Učiteljske škole, Bunjaku je bio sretan jer je dobio priliku da djecu uči muzici.

Znanja koje je prenosio novim generacijama nikad mu nije bilo dosta te je uvijek nastojao da i sam uči.

“U Kruševcu sam bio na seminaru organizovanom za nastavnike Muzičkog vaspitanja iz Srbije te iz Vojvodine i sa Kosova. Predavač Arnold Vlasak — Slovak — vidio je da sam naročito zainteresovan, pa me je pitao koliko đaka imam. Ubrzo mi je besplatno poslao odgovarajući broj primjeraka svoje knjige — po jedan za svako dijete”, izdvaja Bunjaku. Školu u kojoj je radio pretvorio je u muzički najbolje opremljenu školu u tom kraju, a izvedbe njegovih učenika_ca snimali su Radio Beograd i Radio Priština.

I likovnu kulturu je želio da približi učenicima_ama na savremen način. Učio je i podučavao iz pedagoških članaka koji su izlazili u jednom osječkom mjesečniku, a koji su bili ispunjeni fotografijama raznih mozaika, tradicionalnih svadbenih ukrasa te ćilima. Pored toga, sa učenicima_ama je održavao izložbe u okviru kojih su predstavljali svoje radove.

Školske 1962/63. godine preselio se u Uroševac, zaposlivši se u osnovnoj školi koja danas nosi ime po Gjonu Serreqiju. Prosvjeta je u to vrijeme grcala u problemima i to naročito u pogledu opreme i infrastrukture. Bunjaku nije štedio na kritikama te je uredništvu Rilindje kontinuirano počeo da dostavlja izvještaje o stanju u obrazovanju.

Rilindja je 1965. godine raspisala konkurs za dopisništvo iz najvećih regionalnih centara Kosova. Iako nije konkurisao jer nije bio zainteresovan, Bunjaku je prepoznat kao dobar kandidat za dopisnika.

“Vehap Shita, tadašnji urednik Rilindje za kulturu, pominjao je kolegama da mu neki učitelj iz Uroševca redovno piše o problemima u prosvjeti. Pozvao me je u redakciju i obavijestio da me mogu zaposliti u svojstvu dopisnika”, kaže Bunjaku.

Kako je novinarska plata tad bila veća od učiteljske, Bunjaku je pristao, u želji da se što bolje situira.

Prvo su ga zadužili za preglede sedmičnih dešavanja u Uroševcu koji su objavljivani petkom na cijeloj jednoj strani, a koji su naročito dobar utisak ostavili na bivšeg urednika Sedata Didu.

Bunjaku je čitao beogradske novine kako bi što bolje ispekao svoj novi zanat te naučio da piše profesionalne članke. Ubrzo je vrsno radio bez ikakve pomoći. U toku sedmice je izvještavao o raznim lokalnim dešavanjima kao i sastancima Opštinskog komiteta Uroševac, a kasnije se dobrovoljno javio da izvještava i za Radio Uroševac.

U okviru potonjeg angažmana mentorisao je mlađe novinare_ke poput Rexhepa Rifatija i Mehmeta Emërllahua, koji je uskoro i sam postao dopisnik Rilindje.

Bunjaku je početkom sedamdesetih otišao u Prištinu, u kojoj je ostao do dan-danas.

“Moj šef, Jusuf Kelmendi, dao mi je da radim tek nakon što sam našao stan u starom gradu, što sam jedva uspio tek nakon dvije sedmice”, kaže Bunjaku. Pošto se smjestio u stan, zadužili su ga za izvještavanje o dešavanjima u Prištini, kojih je u to vrijeme bilo napretek.

Priština je polako, ali sigurno počela da poprima izgled modernog grada, pa se Bunjaku u svojim tekstovima fokusirao na razvoj infrastrukture.

Albanska imena naselja u Prištini

U Prištini su tih sedamdesetih godina izgrađene njene najznamenitije zgrade, uključujući Grand Hotel, Rilindjin neboder, Narodnu biblioteku, Studentsku menzu, Kampus Univerziteta u Prištini, Palatu omladine i sporta, Centralnu banka te naselja Ulpijana i Dardanija.

Bunjaku je kosovskoj javnosti pružao uvid u te građevinske poduhvate. Na pisanje o arhitekturi konkretno podstakli su ga tekstovi koje je čitao u časopisu Naš dom.

Zabrinjavalo ga je to što su se prištevskim naseljima davala srpska i turska imena, a što je po njegovom mišljenju bilo uslovljeno uplivom srpskih arhitekata_ica i dužnosnika_ca.

“Novoizgrađeni kvartovi nosili su turska imena, kao što su Aktaš i Taslidža, ili pak srpska, kao što je Dragodan, a jedan je nazvan po Voji Jankoviću”, ističe Bunjaku.

Ulpijana je jedno od rijetkih naselja u gradu kojem je dato albansko ime. Prema Bunjakuovim riječima, naziv ovog naselja — koje je projektovao arhitekta Bashkim Fehmiu — odobren je samo zato što su Srbi_kinje smatrali da drevni grad Ulpijana nema veze sa albanskom istorijom.

U tandemu sa odlučnim gradonačelnikom Nazmijem Mustafom, koji je prethodno bio direktor rudnika Goleš i Obilić, tad već uticajni Bunjaku za naselje danas poznato kao Dardanija smislio je naziv Dardan.

Nakon što je objavio prateći članak u Rilindji, Bunjakua je čekao još jedan zadatak. Gradonačelnik ga je pozvao da opravda naziv pred nadležnom komisijom za utvrđivanje naziva ulica, trgova i kvartova.

“Došlo je vrijeme da nova naselja nose albanska imena”, izjavio je Bunjaku pred komisijom na čelu sa nastavnikom pedagogije iz Učiteljske škole, Jusufom Shushkom. Dok se Bunjaku prisjeća sreće od koje je sijao pošto je prijedlog imena stavljen na dnevni red, njegove usne se razvlače u osmijeh.

Nakon tromjesečnih razmatranja u lokalnoj samoupravi, prijedlog je upućen Skupštini Opštine Priština.

“U Skupštini je u stvari predloženo da se naselje nazove Dardanija. Jedan Srbin iz Obilića je ustao i rekao da to neće moći. ‘Ima da se zove Tito’. Nazmi Mustafa je replicirao: ‘Titovo ime kupi prašinu po Obiliću i mi sad treba po njemu da nazovemo naselje? Titovo ime više priliči nazivu grada.’ I tako je u zapisniku ostalo ime Dardanija, a ne Dardana”, prisjeća se Bunjaku.

Dardaniju je projektovao arhitektonski tim preduzeća “Plan” iz Zagreba, a sačinjavali su ga Dražen Janković, Darko Kožjak, Mirko Pak i Milena Fischer. Kako je navedeno u Bunjakuovom članku u Rilindji, “Planov” prijedlog je pobijedio na konkursu jer je ocijenjen najboljim po pitanju rasporeda ulica kao i uređenja prostora namijenjenog za vozila i pješake. Zahvaljujući tome, Dardanija je i dan-danas prostrana i pogodna za svaki vid kretanja.

Kada je arhitektonski tim iz Zagreba stigao u Prištinu, sastali su se sa Bunjakuom. “Otišli smo u Božur na ručak”, kaže Bunjaku.

Dana 16. septembra 1976, skoro godinu dana nakon sastanka na kojem je Bunjaku predložio naziv, položen je kamen temeljac za izgradnju naselja. Ceremoniji su između ostalih prisustvovali gradonačelnik Nazmi Mustafa, rektor Prištevskog univerziteta Idriz Ajeti te direktor preduzeća “Ramiz Sadiku” Vehbi Orana. Bunjaku je u svojim tekstovima ispratio cjelokupnu izgradnju naselja, a u njemu se na kraju i skućio.

Plan je bio da se do kraja godine izgradi blizu 5.000 stanova, koji su završavani u više etapa. Bunjaku je izvještavao o tom procesu, ali i o diskriminaciji pri dodjeli stanova.

“Obični radnici su dobijali najmanje stanove iako su njihove porodice bile najveće. O tome su odlučivali radnički savjeti, sve u skladu sa željama direktora”, podvlači Bunjaku, koji se danas više ni ne sjeća svih relevantnih datuma.

Jakup Bunjaku, čovjek koji je dao ime naselju Dardanija

Priča o tome kako je prosvjetar i novinar ušao u istoriju Prištine.

Uran Haxha

Jakup Bunjaku, čovjek koji je dao ime naselju Dardanija

Priča o tome kako je prosvjetar i novinar ušao u istoriju Prištine.

Uran Haxha