Možda neko nije čitao, pa da ponovimo, član 9. Kodeksa za štampu i online medije koji se odnosi na privatnost i u njemu piše ovako:

“Novinari će izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Teme koje uključuju lične tragedije će biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem”.

Ako govorimo o javnom interesu, ne vidim baš nijednu činjenicu koja bi me ubijedila da je u slučaju objavljivanja snimka na Klixu, uplitanje u nečiji privatni život bilo od javnog interesa. Slično kao i nakon ubistva dvojice vojnika u Rajlovcu kada je na televiziji uživo emitovan snimak reakcije porodice jednog od ubijenih vojnika u trenucima kada su saznali da je ubijen ili kada novinari netom nakon tragedije od porodice traže da ispričaju kako se osjećaju nakon što im je sin ubijen.

Kakav javni interes može biti u tom slučaju? Ima li iko ko vjeruje da će se, ako čujemo uplakane roditelje šta imaju reći o mrtvom djetetu, smanjiti broj potencijalnih terorista?

I to nije sve, gdje se izgubilo saosjećanje, o kojem vam govori Kodeks, prema ljudima koji su tragično nastradali. Pa gdje se izgubilo saosjećanje prema njihovoj djeci koja treba na internetu da gledaju kako im majku guta pobješnjela vatra, dok otac nepokretan leži unutra. Trebamo li mi biti ti koji će ih na to podsjećati?

Neobjavljivanje takvog snimka bi, vjerujem, puno promijenilo kada je riječ o novinarskoj profesiji. Značilo bi to da ne radimo za klikove već za javni interes sa početka ove priče. Klikovi i senzacionalizam nam polako ali sigurno uništavaju profesiju.

U trci da budemo brzi i senzacionalni, a sve zarad većeg broja klikova od onog drugog online medija, izgubili smo odgovornost za izrečeno, napisano ili snimljeno. Postali smo neprovjereni, nepismeni, sa gomilom grešaka što materijalnih što pravopisnih.

Zaboravili smo u toj trci da prije svega trebamo biti ljudi, pa onda novinari, i zbog svega toga će nam ljudi sve manje vjerovati. A i kako će nam vjerovati kada smo u stanju da tuđu nesreću, smrt, patnju i bijedu razlijepimo preko naslovnice.

Neko će reći, i biće u pravu, da ljudi najviše čitaju i gledaju upravo teme gdje bi novinari morali biti najpažljiviji. No, znači li to da do te mjere moramo podilaziti publici, pa ih trovati i naslovima tipa “Nećete vjerovati šta se dogodilo dalje” ili možda (razumijem) pogledajte kako je žena izgorjela. I sve to samo da bi neko kliknuo vaš tekst.

Često mislim o tome kako se pretvaramo u ljude koji rade za klikove. Možda će uskoro za taj posao izmisliti i neko novo ime. Nemam ideju kakvo bi ono moglo biti, ali ako nastavimo ovako, uskoro nas neće moći zvati novinarima.

Ovaj članak je deo projekta Evropski centar za slobodu štampe i medija (ECPMF). Sufinansijer je Evropska komisija, a projekat se sprovodi u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost sprovodilaca projekta i ne može se shvatiti kao stav Evropske unije.

Snimak požara u Sarajevu: Sve za klikove

Zarad većeg broja klikova zaboravlja se novinarska etika, a objavljivanje snimka nesretne žene u plamenu primjer je kršenja tih principa.

Marija Arnautovic

Snimak požara u Sarajevu: Sve za klikove

Zarad većeg broja klikova zaboravlja se novinarska etika, a objavljivanje snimka nesretne žene u plamenu primjer je kršenja tih principa.

Marija Arnautovic