
Pogled na Domaću konkurenciju Dokufesta
Četvoro kosovskih reditelja/ki govori o svojoj umetnosti.
|05.08.2024
|

Ja sam glumica. Počela sam da glumim 1992. godine, dok sam bila na drugoj godini fakulteta. Bilo je to čudno vreme. Pošto nismo mogli da pohađamo nastavu u školi, morali smo da pronađemo druga rešenja. Imali smo priliku da glavne časove glume održavamo u pozorištu Dodona. To i nije bilo tako loše jer smo od samog početka bili na sceni.
Kada voliš sve, gluma je najbolje mesto za tebe. Jednog dana si advokatica, drugog domaćica. Predivno mi je to menjanje, mogućnost da menjaš sebe. To je jedan od razloga zbog kojih sam se uvek osećala kao da nigde ne pripadam. Možda sam baš zato i izabrala glumu.
Kosovo ima mnogo obrazaca koje treba menjati. Kao narod, imamo tendenciju da izgubimo svoj identitet u svemu što dolazi spolja.
Nešto novo počinje, nešto novo se dešava. A da bi započela nešto novo, moraš ostaviti staro iza sebe.

Nekada sam se smatrao fotografom i još uvek se tako osećam. Za mene je sve počelo sa fotografijom. Kao dete sam nosio mali aparat sa sobom — slikao sam porodicu, prijatelje, a kasnije sam pokušavao da kroz te fotografije ispričam neke priče, negde još od srednje škole.
Ali u tom procesu sam shvatio da imam ideje koje se ne uklapaju u fotografiju. Bio sam primoran da pronađem novi format — i tako sam došao do filma. Nisam nikada bio cinefil, jednostavno je došlo prirodno iz fotografije. Bilo je to više kao potreba, ili sredstvo. Studirao sam na Sarajevskoj filmskoj akademiji, a nakon toga sam snimio diplomski film “More uz reku i reka uz more”, koji je učestvovao na nekoliko festivala. A zatim “Fran i Verka”.
Stvaramo društvo s praznim mozaicima — samo neki delovi su prisutni.

Rođen sam na Kosovu. Moja porodica je izbegla u Švajcarsku zbog mog oca. Bio je politički aktivan i zatvoren zbog svog aktivizma — morali smo da pobegnemo kako su tenzije rasle devedesetih. A zatim sam u Švajcarskoj vodio klasičan migrantski život.
Dok sam učio IT u Švajcarskoj, shvatio sam da me zapravo privlači dizajn. Volim vizuelne stvari, svetlost. Ali dugo nisam znao da je moguće studirati film. Mislio sam da samo privilegovani ljudi mogu praviti filmove — oni koji imaju mnogo novca. Nisam sebe video u tome, jer sam mislio da to nije moguće — dok nisam saznao da zapravo možeš to da studiraš. I to je postao moj cilj.
To što sam bio imigrant učinilo me je mnogo samokritičnijim, ali me je i navelo da dublje razmišljam o svetu, migracijama, Zapadu, rasizmu i svim tim stvarima s kojima se inače ne bih suočavao da nije bilo nužno.
Ne mogu da postojim bez nade. Zato se trudim da radim ono što mogu, i to s puno strasti, u nadi da će ostale stvari doći same od sebe.

Ja sam filmska rediteljka, scenaristkinja, producentkinja i, većinu vremena, montažerka. Svoje filmove uglavnom radim sama jer su mešavina dokumentarca i fikcije, pa volim da budem uključena u sve faze procesa. Moj prvi dugometražni film, “Looking For Venera”, doneo mi je mnogo više priznanja nego moji prethodni kratkometražni filmovi. Sada imam ovaj kratki film “Like a Sick Yellow”. Mnogima je bilo čudno što sam radila kratki film nakon dugometražnog, ali smatrala sam da je ta priča važna i da mora biti ispričana.
Rođena sam na Kosovu. Živela sam u Danskoj, a zatim dugo u Pragu. Snimala sam filmove u mnogim zemljama, ali bih volela da više radim na
Kažemo “ovo je moja stvarnost”, ali u velikoj porodici, stvarnost svakog člana je potpuno drugačija.

Emily Soreghan
Emily Soreghan je spisateljica iz Oklahome. Kod kuće se fokusirala na ekologiju Velikih ravnica, prirodu pripadnosti i kako energetski razvoj utiče na ruralne zajednice. Na Kosovu boravi kao dobitnica Fulbrajtove stipendije i radi kao urednička pripravnica za K2.0.
Ovaj članak je napisan na albanskom.