Slučaj tzv. izbrisanih smatra se jednim od najozbiljnijih kršenja ljudskih prava u historiji Slovenije, s tim što ovim problemom nisu bili jednako pogođeni svi stranci_kinje.

“Stranci_kinje iz drugih zemalja, kao što su Italija i Austrija, lako su mogli zadržati boravišni status, ali to nisu mogli učiniti oni iz jugoslavenskih zemalja”, rekla je Posel. Mirovni institut Slovenije administrativni čin brisanja naziva “slučajem blatantne diskriminacije” na osnovu etničke pripadnosti.

Izbrisani su ponovo morali podnijeti zahtjev za stalno ili privremeno boravište, ali za to im je trebala identifikacijska isprava iz mjesta gdje su za vrijeme Jugoslavije bili upisani u lokalni registar — što je često značilo da su morali izvaditi administrativne dokumente u aktivnim ratnim zonama. U praksi su ove osobe lišene građanskih prava i zarobljene u Sloveniji, svom doskora zakonskom prebivalištu iz kog su poslije brisanja svakog trenutka mogle biti protjerane.

“Godinama smo apelovali da se pokrene nezavisna istraga kako bi se ustanovilo šta se tačno dogodilo”, rekla je Posel, objasnivši da su ljudi bili satjerani u ćošak, izolovani i prestrašeni. Prema njenim riječima, niko ne zna koliko je ljudi deportovano, a cifre koje navode državni službenici_e nisu pouzdane. Mnogi su ili protjerani, ili im je onemogućen ponovni ulazak, ili jednostavno žive u tišini, sada već decenijama.

“Dugi niz godina mnogi od njih čak ni najbližim prijateljima_cama nisu priznali da ne posjeduju dokumente”, rekla je Posel.

Bez državljanstva, a zatim i bez doma

Priče više hiljada izbrisanih osoba isplivale su na površinu početkom 2000-ih godina, a nakon što su mnogi već bili deportovani u zemlje bivše Jugoslavije ili prisiljeni na zamornu administrativnu borbu za ponovno dobijanje boravišta na teritoriji Slovenije. “Od mene su između ostalog tražili potvrdu o nekažnjavanju iz BiH, iako nikad nisam živio tamo”, rekao je Beširević, nekad osoba bez državljanstva.

Lišen svojih zakonskih prava, Beširević je gurnut u siromaštvo. Ostao je bez doma i teško obolio.

“Većini nas državljanstvo nije predstavljalo problem. Samo smo željeli stalno boravište i sva prava koja nam pripadaju, a da bismo nastavili prehranjivati porodice, raditi i živjeti normalno kao što smo živjeli prije”, rekao je Beširević.

Iako tečno govori slovenski — svoj maternji jezik — Beširević je morao položiti ispit iz istog. Uprkos tome što može oprostiti radnicima_ama koji su provodili naredbe, “političarima_kama nikad nećemo oprostiti”, rekao je.

Beširević je dobio državljanstvo 2003. godine, ali društvena stigmatizacija izbrisanih osoba nije se zaustavila. Uvrede i kleveta koje su ponekad dolazile i od političkih elita intenzivirale su se, a naročito nakon 2000. godine, kada je ovaj problem dobio više pažnje u javnosti.

“Mnogo puta su me nazivali izbrisanim čefurom”, rekao je Beširević, spomenuvši pogrdni izraz koji se u Sloveniji koristi za osobe iz drugih dijelova bivše Jugoslavije.

Izbrisani su se u isto vrijeme počeli mobilizovati te su otvoreno progovorili o svom položaju.

Godine 2004. održan je referendum na kom su se građani_ke izjasnili o tome da li država izbrisanim osobama treba da vrati građanska prava. Većina je glasala protiv. Ipak, Ustavni sud je 2010. godine odbacio rezultate referenduma.

“Medijska i politička kampanja vođena protiv izbrisanih građana_ki bila je izuzetno štetna, pri čemu su te osobe optuživane da su državni neprijatelji”, rekla je Posel.

Država Slovenija traži oprost nakon tri decenije

Slovenske vlasti su 1991. godine ilegalno lišile državljanstva skoro 26 000 osoba.

Katja Lihtenvalner

Država Slovenija traži oprost nakon tri decenije

Slovenske vlasti su 1991. godine ilegalno lišile državljanstva skoro 26 000 osoba.

Katja Lihtenvalner