Rat je završen tzv. Vašingtonskim sporazumom potpisanim 1994. godine. Sporazum je priznao ratne podjele u ovom dijelu BiH, te uspostavio Federaciju BiH, koja će u općem mirovnom sporazumu potpisanom krajem 1995. godine biti priznata kao jedan od dva entiteta unutar države, u kojem vlast dijele etnički Hrvati i Bošnjaci.

I tokom rata, Mostar je imao dva fudbalska kluba, jedan u kojem su većina Bošnjaci i drugi u kojem igraju samo Hrvati. Dok su navijači Veleža iz različitih etničkih grupa, i većina se oslanja na antifašističku tradiciju kluba koji je osnovan kao radnički, navijači Zrinjskog su često povezani sa ekstremnim nacionalistima.

Zrinjski se 1993. uselio na stadion Pod Bijelim Brijegom, Veležov dom, kako kažu u Mostaru. Ovom klubu je bilo zabranjeno igrati tokom Jugoslavije zbog učešća u ligi Nezavisne države Hrvatske tokom Drugog svjetskog rata. Lideri Herceg-Bosne, koji su kasnije osuđeni pred tribunalom u Hagu zbog ratnih zločina, oživjeli su klub 1992. kao hrvatski klub. Taj nacionalni element se oslikava i u himni tima koja počinje riječima “Zrinjski je slavno hrvatsko ime”.

Velež nije igrao od 1992. do 1994. godine, a dobar dio fudbalera bio je primoran da dres zamijeni uniformom, kao i dobar dio Mostaraca.

Sličnu sudbinu Velež i Mostar dijelili su u Drugom svjetskom ratu. Velež je posljednju predratnu utakmicu odigao 1940. kada je grad već bio pod kontrolom NDH. U historiji kluba ostalo je zapisano kako je utakmica sa Crnom Gorom iz Podgorice prekinuta kada su navijači Veleža počeli uzvikivati “Smrt fašizmu”, “Dole tirani, živila sloboda”, “Dole imperijalizam”. NDH policija upala je među navijače, dio njih uhapsila, i odvela u koncentracioni logor Lepoglava.

Navijači, ali i većina igrača, pridružili su se partizanima tokom rata. Njih devetorica, osam posthumno, odlikovani su kao narodni heroji kada je rat prestao.

U Jugoslaviji, Velež je bio ponos grada. Prvoligaš u zemlji gdje se igrao dobar fudbal, koji je već 70-tih godina igrao na evropskoj sceni, te je osvajao jugoslovenske kupove. Jedan od najznačajnijih igrača do danas ostaje Vahid Halilhodžić koji je nakon Veleža igrao i za Nantes i Paris Saint Germain, te je 80-tih godina proglašen i za najboljeg igrača francuske lige. Za Velež su igrali i fudbalski velikani među kojima i Sergej Barbarez, Blaž Slišković, Meho Kodro, Dušan Bajević…

Strastveni navijač Veleža, pisac i novinar iz Mostara, Marko Tomaš, kaže da je Velež među rijetkim preostalim poveznicama grada sa njegovom vlastitom buntovnom poviješću. “A dobro je da nas išta podsjeća na to. Kao neka loša savjest. Opet, to znači da, za razliku od mnogih, barem imamo savjest,” kaže Tomaš.

Izbjeglice u svom gradu

Pričajući o klubu za koji navija, Muamer Kodrić, urednik magazina Forza Velež, kaže da je Velež osnovan kao “radničko sportsko društvo” koje je okupljalo radnike i ono što se u Jugoslaviji nazivalo “napredna inteligencija”. “Dakle, namjerom svojih osnivača i voljom njegovih navijača, Velež je od svoga osnutka klub koji je, recimo to tako, odlučio da, kroz okvire sportskog udruženja, promoviše ideje koje su smatrane društveno progresivnim i od dobrobiti po one koji za klub navijaju i podržavaju ga,” pojašnjava Kodrić.

Godine 1994, dok rat u BiH još traje, formirana je Nogometna liga BiH, u kojoj se našao i Velež. No, i dalje ne mogu igrati na svom stadionu. Pomoć da se vrate na svoj stadion su u postratnim godinama tražili i od Ureda visokog predstavnika u BiH, no nisu je dobili, i do danas ostaju izbjeglice u svom gradu.

Bez Veleža nema Mostara

Stadion, fudbalski klub i grad, nerazdvojna priča već 100 godina.

Semir Behram

Bez Veleža nema Mostara

Stadion, fudbalski klub i grad, nerazdvojna priča već 100 godina.

Semir Behram