Napustivši Kosovo 1999. godine, moja porodica je — kao i mnoge druge — ostala vani, u Velikoj Britaniji. Tamo živim i dan-danas. Dugo smo imali namjeru da se vratimo — prvo se govorilo da ćemo nazad “čim stane rat”, što je kasnije preraslo u “kad dobijemo britansko državljanstvo”. Međutim, braća i ja smo u međuvremenu krenuli u osnovnu pa u srednju školu, pa onda na fakultet, i tako… Prošle su godine, a mi se ne vratismo.

Moram priznati da mi to ni najmanje nije smetalo. Naprotiv, bila sam sretna tamo gdje sam bila. Na albanskom sam se izražavala nespretno, a što sam bila starija, to me je pomen na Kosovo više podsjećao tek na ljeta koja su mi u poznom djetinjstvu prolazila u smušenim druženjima sa vršnjacima_kinjama te mrskim obilascima rodbine sa mamom i tatom. Imala sam osjećaj da mi tamo uopšte nije mjesto.

Sad shvatam da je problem bio u tome što mimo priča koje sam slušala od roditelja nisam imala nikakav lični odnos sa Kosovom niti sam se trudila da ga njegujem. Njihov pogled na Kosovo bio je tijesno vezan za njihovu prijeratnu mladost, što je meni djelovalo u potpunosti strano.

Kako sam razvijala sopstveni identitet ukorijenjen u feminizam i kvir, činilo mi se da nekako nisam prihvatljiva na Kosovu, između ostalog zbog toga što sam odrasla u Velikoj Britaniji. Riječju, na Kosovo su me asocirala ograničenja i zastarjela razmišljanja o načinima života. A to me nije interesovalo. Nisam imala želju da produbljujem veze sa zemljom koja bi nametala represivne rodne norme ili me utjerivala u grižu savjesti jer od života hoću da napravim nešto što se ne podudara sa htijenjima mojih roditelja.

A onda, jednog ljeta — bilo je to prije nekoliko godina — otišla sam sa rođakom na grupno planinarenje na kojem mi se doživljaj Kosova potpuno izmijenio. Penjali smo se i propinjali po gorskim vrhovima, ležali ispruženi na livadama i brali divlje jagode manje od mog najmanjeg nokta. Od tada svakog ljeta radim isto. Danas, svaki put kad pomislim na Kosovo, sjetim se čistog vazduha i snijega što se ljeska na planinskim grebenima čak i julu, drveća okićenog baršunastim zelenilom, veranja po stijenama.

U prirodi sam se čvršće vezala za Kosovo u cijelosti. Ta me zemlja vuče nazad — svaki vikend hoću da provedem na planini, da učim o zavičaju svojih roditelja gradeći odnos sa njim, i da na kraju sve zalijem pivom.

Ovo je očigledno uljepšana slika zato što ljetovanje nije isto što i kolotečina, puna svakidašnjih trica i kučina kao i zlopaćenja. Znam da ljudi na Kosovu ne idu stalno na planinu. Ne bih ni ja. Iako me je planinarenje uvelo u preokret, naročito me je oduševilo to što sam preko rođaka upoznala pregršt muzikalnih osoba, kao i osoba koje se bave fotografijom ili uličnom umjetnošću, pripovijedanjem, animacijom, snimanjem filmova, samizdatima, priređivanjem žurki u alternativnim klubovima ili dizajnom. Upoznala sam i ljude čiji su profili na Instagramu u ruhu astrologije.

Moj mlađi brat prošlog ljeta je radio na Manifesti. Kako sam sa njim išla na razna dešavanja, susrela sam se sa alternativnom scenom Kosova koja mi je donedavno bila nepoznanica. Kod ljudi tamo vidjela sam isto šarenilo stavova i životnih iskustava kojima sam oduvijek željela da se okružim. Moja vizura Kosova u smislu toga ko su, šta su i kakvi su ljudi tamo proširila se, što je u meni probudilo želju da izgradim sopstvene poveznice sa Kosovom te budem dio tamošnje zajednice.

Dala sam šansu Kosovu

Mladu Kosovku odraslu u Velikoj Britaniji domovina vuče nazad.

Vesa Popova

Dala sam šansu Kosovu

Mladu Kosovku odraslu u Velikoj Britaniji domovina vuče nazad.

Vesa Popova