Rat u Ukrajini je počeo 24. februara. Ukrajinci_ke danima unazad doživljavaju sve što ratni sukob nosi sa sobom — smrt voljenih osoba, bijeg iz doma, paljbe i paljevine, strepnju pred onim što dolazi, bunt protiv okupacije i nadu u bolje sutra.

Ne tako davno, i na Kosovu je bio rat. Ratna dešavanja u Ukrajini nas podsjećaju da, čak i kada se rat okonča, sjećanja ostaju. Upravo zbog tih sjećanja, mnogi na Kosovu iskazuju solidarnost sa ukrajinskim narodom. Naše zbilje su — bilo to dobro ili loše — neodvojive.

K2.0 je razgovarao sa ljudima koji su preživjeli rat na Kosovu pitajući ih kako su se osjećali i šta su pomislili kada su čuli da je izbio novi rat.

Ovo su njihove priče.

Sadete Tërnava-Osmani
“Dok rat koji se ovih dana vodi na tlu Ukrajine ubija ljude, sitnica je dovoljna da se kod nas na Kosovu ponovo javi osjećaj nesigurnosti i straha. Ta osjećanja su isprepletena, kao godišnja doba.

Posljednjih dana, svaka vijest iz Ukrajine budi u meni sjećanja na ono što se desilo prije 23 godine u našem ratu. Uspomene naviru momentalno, kao da spavaju u meni. Traumatična iskustva, inertna snaga i nada tri su stuba pojedinačne, porodične i kolektivne drame naše zemlje. Naravno, sve to ispliva na površinu iako govoriš sama sebi da karakter i vrijeme dešavanja nisu isti. A vidim da nas sjećanja vraćaju u ono nezamislivo, podsjećajući nas da nismo tek obična publika. Mi smo kroz sve ovo prošli.”

Verona Selimi
“Nisam lično doživjela rat na Kosovu, ali, kad sam bila dijete, znatiželja me je navela da tražim ratne priče. Ratovanje sam uprkos tome onako neodređeno shvatala kao nešto surovo, uz što idu strah i užas. Kako su godine prolazile, tako mi je značenje rata postalo jasnije… No, priče o njemu — nisam ni pomišljala da bi ih mogao razbistriti rat koji se dešava negdje drugdje. Sukob u Ukrajini je to promijenio. Pored toga što je promijenio moju svakodnevnicu, zbog rata u Ukrajini sam počela razrađivati potencijalne poslijeratne scenarije, zahvaljujući čemu sam shvatila barem dio užasa kroz koji je prije dvije decenije prošao moj narod. Ukrajina je oživjela naše kolektivno sjećanje na rat na Kosovu, sjećanje koje blijedi.”

Violeta Hyseni Kelmendi
“Rat u Ukrajini nas je podsjetio na najgore dane iz naše prošlosti, na dane kada je Kosovo gorjelo, kada je život svakoga od nas stalno bio u opasnosti. Protjerani iz domova, uplašeni stariji muškarci, žene i djeca zabrinuto su tumarali ulicama u potrazi za sigurnim mjestom gdje će se moći skloniti.

Kada smo napustili Kosovo — prije toga smo svjedočili zračnim udarima NATO-a na srpske mete, nakon čega su srpske vojne jedinice sedmicama činile zločine nad albanskim civilnim stanovništvom — saznala sam šta znači biti izbjeglica.

Danas, dok gledam užasavajuće snimke iz Ukrajine — snimke ubistava, naoružanih osoba, tenkova na ulicama, snimke kuća i zgrada u plamenu — ne mogu, a da se ne sjetim perioda kada su i nas prestravljivali meci i granate. Jednom sam sa prozora svog stana na sedmom spratu u strahu gledala kako srpski vojnici i policija pale kuće po našem naselju. Kada vidim kako ljudi bježe u susjedne zemlje, sjetim se vremena kada je cijela moja porodica kolektivno protjerana iz Kosovske Mitrovice te se pješice zaputila ka Albaniji, prolazeći ispred srpskih paravojnih snaga.

Duboko saosjećam sa ukrajinskim narodom i Boga molim da se ovaj rat završi što prije i sa što manje posljedica. Duša me boli kada vidim izbjeglice — žene i malu djecu. Za sobom su ostavili svoje očeve, braću, supruge, i ne znaju hoće li ih više ikada vidjeti. Nadam se da će se ovaj rat što prije okončati, da će biti što manje žrtava i da čovječanstvo nikada više neće iskusiti ratove poput ovog.”

Ragip Luta
“Kako je tvoja vlastita zemlja preživjela ratove, i to ratove koji su u pogledu vojne nejednakosti dviju strana slični ovom, slike iz Ukrajine te smjesta vrate u teške dane. Tako ponovo osjetiš i dijeliš groznu patnju i bol ljudi koji su potpuno nevini i bespomoćni. Napadi na civilne mete, pa redovi izbjeglica, pa djeca sa Odjela za onkologiju koja u nekom podrumu u Černihivu sa strepnjom očekuju raketiranje — sve to me podsjeća na masakre počinjene u Gornjem Obrinju, Račku, Suvoj Reci, Velikoj Kruši, Podujevu. U 21. stoljeću, kada pomisliš da nakon posljednjih ratova vođenih na Balkanu više ne može doći do ratova sličnih razmjera, barem ne u Evropi, zbog aktualnih dešavanja jednostavno gubiš nadu.

Ipak, Ukrajina dokazuje da nema šanse da će Putin — čak i ako zasad pobjeđuje u ratu — pokoriti ljude koji su dovoljno hrabri da goloruki stanu pred tenkove. A, što nas je možda naučio Drugi svjetski rat, ali i rat na Kosovu, svijet dokazuje da neće da podrži agresora i tako se oblati. Štaviše, dosad neviđenim ekonomskim mjerama svijet je praktično objavio rat ruskom režimu te ne žali truda da izoluje diktatora i spriječi ga u ostvarivanju ambicija osuđenih na propast.

Ukoliko ne dođe do onog najgoreg (do nuklearnog rata, što bi bila katastrofa za cijelo čovječanstvo), na osnovu svega kroz što prolazimo već dvije-tri decenije možemo pretpostaviti kakve će biti posljedice ovoga što se dešava trenutno: mnoge ubijene i nestale osobe, zauvijek uništeni životi, privrede na koljenima, suđenja za ratne zločine i crna mrlja što ju je ostavio pomahnitali vođa, a koju će narod druge zemlje dugo morati otklanjati. Sada imamo dikatora, po definiciji kratkovidnog, koji je smislio kako će smaknuti nekog drugog, ali koji nije razmislio kako će sam propasti i kako će sve ovo utjecati na njegov vlastiti narod.”

Deset priča i pjesma o ratu

Rat u Ukrajini oživljava uspomene na jedan drugi rat.

Kosovo 2.0

Deset priča i pjesma o ratu

Rat u Ukrajini oživljava uspomene na jedan drugi rat.

Kosovo 2.0