Nakon dugih devet godina smo odlučile/i da bez izlaska u javni prostor nije moguće skrenuti pažnju na našu egzistenciju, probleme, želje, nadanja. Na naš doprinos društvu, koji je veliki, posebno u kontekstu procenta koji mi činimo u opštoj populaciji.

Pravo vrijeme za protestni marš

Moja prijateljica i kolegica Lejla je predložila da organizujemo protestni marš sa fokusom na nasilje koje LGBTI osobe svakodnevno proživljavaju. Nasilje se događa u svim sferama, od potpuno privatne (npr. roditelji odvode trans ženu na egzorcističke sesije) do sasvim javne, gdje je obilježavanje nekoga kao npr. lezbejke trenutna diskreditacija bez obzira na bilo koje druge faktore.

U Sarajevskom otvorenom centru (SOC) smo se automatski složili/e da je marš potreban, neophodan i da je sada pravo vrijeme za njega. Ovo nije trebao da bude Pride, ovo je trebao da bude protest, jer mi jesmo ponosni i ponosne ali smo primarno ugroženi i ugrožene.

Proces prijave skupa, svih dozvola i beskrajne birokratije smo započele/i na vrijeme. Očekivale/i smo opstrukcije no nismo znale/i sa koje će strane doći. Kako je vrijeme prolazilo postalo je jasno da će Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo biti glavna prepreke našem protestu. Bez obzira na naše napore iz Ministarstva su ostali nijemi, te dozvolu za zaustavljanje saobraćaja u kratkom periodu nismo dobili sve dok nije bilo prekasno, manje od 48 sati prije planiranog marša. Sasvim jasna sabotaža iz organa vlasti koji plaćamo za ovakav (ne)rad.

Fotografija: Nidzara Ahmetasevic / K2.0.

Morali smo misliti i djelovati brzo. Odluka je bila da umjesto sabotiranog marša organizujemo mirni protest usmjeren prema Ministarstvu saobraćaja, ali i dalje sa tematikom nasilja nad LGBTI osobama.

Od jutra 13. maja sve je izgledalo kao neki, pomalo bizaran san. Napetost u gradu se mogla osjetiti kao poseban entitet. Imali smo informacije da su se neke ekstremističke i navijačke grupe organizovale, među njima i čovjek koji je predvodio napade na posjetitelje/ice QSF-a. Posebno je neugodan osjećaj nesigurnosti kada je svaki zvuk i svaka sijenka potencijalna prijatnja tjelesnom i psihičkom integritetu učesnika i učesnica protesta.

Vidljivi i ponosni

U ovom blogu pokušavam opisati osjećanja koja su se vrlo intenzivno javljala. No ona su se javljala toliko brzo, intenzivno i isprekidano da je za njihovo realno opisivanje potrebno umijeće velikana svjetske književnosti. Osjećao sam ponos, strah, uspjeh, poraz i sve između u svakoj minuti prije i tokom protesta.

Ponosan sam jer smo izašli na sarajevsko majsko sunce, nismo u podrumima i zabačenim lokalima, ne trudimo se biti “str8“, ne glumimo porodicama da ćemo se udati ili oženiti i da samo čekamo onoga pravog ili pravu.

Ponosan sam jer smo, bez obzira na opstrukcije, prijetnje i strah pokazali/e da jesmo dio društvo, da smo heterogena skupina koja ima ogromne probleme i koja od ovog društva zahtjeva da se sa njima nosi na najbolji mogući način.

Ponosan sam jer nismo dozvolili/e heternormativnom patrijarhatu, koji po svojoj definiciji funkcioniše na etnonacionalnim osnovama, da nas vrati u nevidljivost.

Fotografija: Nidzara Ahmetasevic / K2.0.

Ovo je samo nastavak dugog i beskrajnog puta ka jednakosti svih. Osvajanje javnog prostora je jedan od osnovnih alata na tom putu.

Za kraj ću citirati mog dragog prijatelja Branka koji je govorio na prvom Zagreb Pride-a: “Nema povratka u nevidljivost!”.

Sretan sam i zahvalan svima koji/e su na bilo koji način podržale našu borbu za bolji život svih nas.

Ponosan sam na tim Sarajevskog otvorenog centra koji je nadljudskim naporima koordinisao svu birokratiju, medijski prostor, organizaciju i sve sitne detalje koji često nisu vidljivi.

Do sledećeg protesta za poboljšanje stanja marginalizovanih grupa!

SOLIDARNO!

Prikaz: Nidzara Ahmetasevic / K2.0.

Nema povratka u nevidljivost!

Nastavak dugog i beskrajnog puta ka jednakosti svih.

Nikola Kuridza

Nema povratka u nevidljivost!

Nastavak dugog i beskrajnog puta ka jednakosti svih.

Nikola Kuridza