Pismo osobe koja je u djetinjstvu preživjela seksualno nasilje
Kako se suočavam s traumom iz prošlosti.
|2019.05.13
|
Bakin brat bio je najpatrijarhalniji muškarac u tom kraju ikada. Sa suprugom iz prvog braka imao je samo kćerke, stoga se oženio ponovo i dobio tri sina.
Sve mi se činilo prirodnim. U dječijoj igri nije bilo razloga za brigu, ili sam barem ja tako mislila.
Nakon što sam preživjela razne druge traume u adolescenciji i ranoj odrasoj dobi, sa svojih 25 godina života završila sam na psihijatrijskoj klinici.
Prema bakinim riječima, nije se dogodilo ništa ozbiljno, i to se dogodilo samo jednom, pa nije bio red stvarati problem.
Jedno je njegovati kulturu unutar koje djevojčice, djevojke i žene vječno moraju strahovati od nasilja. Drugo i još gore je kada nalažete istim tim djevojčicama, djevojkama i ženama da o slučajevima nasilja uopće ne govore.
Tetka me jako voli i sigurna sam da u tom trenutku nije bila presretna, kao što nije ni sada, no upravo njena reakcija pokazuje zašto je moralo proći toliko godina prije nego što sam ispričala priču o nasilju s kojim sam se bila suočila.
Vrištim iz sveg glasa sada kada sam taj glas konačno pronašla. Vrištim za onu malu djevojčicu, za svoju majku i svoje sestre, vrištim za svoje prijatelje.
Anon.
Autor je zahtevao da ostane anoniman. Posebno za osetljive ili izuzetno lične teme, ovo je jedini realan način da se otvori važna tema i da uđe u javni diskurs.
Ovaj članak je napisan na engleskom.