U petak se Enkelt* probudio kasno. Bio je sunčan dan, uobičajen za mediteransku klimu Đirokastre — grada na jugu Albanije gdje Enkelt i živi. Dok je rutinski obavljao svakodnevne aktivnosti, dobio je poziv s nepoznatog broja. “Dobar dan, zovemo iz Općine. Načelnik bi se želio sastati s vama.” To je već bilo neuobičajeno.

Kako se prisjeća, sutradan su ga ponovo zvali i objasnili mu da najviši općinski dužnosnici ne odustaju od sastanka. Ovaj put je odlučio da se odazove. Kaže da su mu u prostorijama Općine ekspresno ponudili ugovor o radu, i to na dan uoči parlamentarnih izbora zakazanih za nedjelju, 25. aprila. Cilj je bio da u zamjenu za zaposlenje dobiju njegov glas.

“Razgovor me je uznemirio”, rekao mi je. “Ne samo zato što su od mene na nepošten način tražili da glasam za njih, već i zato što su o meni znali mnogo toga, uključujući moje političko opredjeljenje i broj mobitela. Ja sam te ljude jedva poznavao.”

Članovi Socijalističke partije (PS) nisu slučajno pozvali mog prijatelja Enkelta niti su nasumično došli do njegovih podataka. Sve to je sastavni dio politike usmjerene na neodlučne glasače/ice, čiji se glas trampi za zaposlenje ili političke usluge.

Enkeltov slučaj nije usamljen. Naime, petnaestak dana prije izbora, građani/ke Tirane su ostali zaprepašteni saznavši da je PS napravio bazu podataka za gotovo milion osoba u kojoj su pohranjeni brojevi njihovih ličnih karata i mobilnih telefona, podaci vezani za političko opredjeljenje kao i dodatne informacije o problemima u porodici, eventualnim sporovima i prethodnom radnom iskustvu u javnoj upravi.

Pored toga je otkriveno da je svim građanima/kama dodijeljen “patron”, čiji je zadatak da bilježi njihove lične podatke i političko opredjeljenje, a sve kako bi ih se privoljelo da glasaju za PS. Navedene informacije su obogaćene onima iz popisa stanovništva i evidencija različitih organa.

Trideset godina nakon ukidanja zloglasne Državne sigurnosti (Sigurimi i Shtetit) — totalitarne institucije koja je s preko 22 000 špijuna/ki i ostalih saradnika/ca raspoređenih širom zemlje Albance/ke držala pod budnim okom duže od pet decenija — jedan stari koncept se vraća na domaću političku scenu: nadzor.

Bivše sjedište Državne sigurnosti smješteno u centru Tirane — ovjenčano nazivom “Kuća lišća” — pretvoreno je u nacionalni muzej. Fotografija: Sterjonel Dodi.

Prema svojoj definiciji, “nadzor” označava pomno i kontinuirano praćenje druge osobe. Tako se razlikuje od kraćeg posmatranja kao što je “motrenje”, s obzirom na to da je dugotrajan. Kada je nadzor politički motivisan, postavlja se još više pitanja: da li je taj nadzor vrijednosno neutralan utoliko da se može koristiti u dobre ili loše svrhe, da li je i kako je problematičan te ponajviše od svega ko od takvog procesa ima koristi i po koju cijenu.

Da li građani/ke imaju pravo na privatnost?

Glavni argument protiv nadzora jeste to da ugrožava privatnost. Većina ljudi cijeni svoju privatnost — naše pravo je da imamo prostor namijenjen za vlastite misli, stavove i izbore. Potrebno nam je da mimo javne sfere posjedujemo prostor gdje ćemo biti u stanju da se definišemo i da izgradimo razne veze kroz proces preferencijalnog samootkrivanja.

Taj nivo privatnosti omogućava nam autonomiju — pravo i sposobnost upravljanja samim sobom. Upravo kroz autonomiju ostvarujemo ličnu slobodu, bez koje smo podložniji motrenju, pritiscima i asimetričnim odnosima.

Privatnost je to što ne samo da nam daje više prostora da napredujemo kao pojedinci/ke, već nam i služi kao sigurnosna mreža. Slabosti zadržavamo za sebe, jer bismo njihovim izlaganjem u javnost postali ranjiviji u odnosu na druge. Naprimjer, otkrivanjem broja lične karte postajemo podložniji uznemiravanju od strane ljudi s kojima ne želimo biti u kontaktu; otkrivanjem etničkog porijekla ili seksualne orijentacije postajemo podložniji diskriminaciji; otkrivanjem visine prihoda koje ostvarujemo postajemo podložniji uporedbama.

Prema tome, dijeljenje slabosti ili ličnih pojedinosti sa svima dovodi do asimetričnih odnosa, pri čemu postoji opasnost da će se gro prvonavedenih upotrijebiti za tuđi interes. S obzirom na to da je uloga političke stranke da koristi institucije i propagandu kako bi utjecala na ponašanje ljudi i navela ih da glasaju za nju, posjedovanje baze s kontaktnim podacima, podacima o tome kako je osoba glasala na proteklim izborima kao i privatnim podacima poput onih o zaposlenju ili intimnim slabostima itekako je problematično. Iz toga proizlazi da će rukovodstvo stranke vjerovatno iskoristiti sve te informacije kako bi targetiralo glasačko tijelo, izvršilo pritisak nad glasačima/cama ili im ponudilo političke usluge, a sve da bi promijenilo njihovo političko opredjeljenje.

Politički nadzor: sredstvo korupcije?

Baza podataka Socijalističke partije i naše ugušene slobode.

Sterjonel Dodi

Politički nadzor: sredstvo korupcije?

Baza podataka Socijalističke partije i naše ugušene slobode.

Sterjonel Dodi