Ipak, uživali su u prazniku. “Barem imamo jedna drugu”, rekla mi je jedna starija žena koja je sa dvije prijateljice sjedila na ćebetu. Dodale su da su se za Đurđevdan generacijama prodavale gurabije sa ogledalcima.

Kod nekih dugovječnijih običaja i tradicija javlja se problem — ljudi nešto rade toliko dugo da to postane mahinalnost, pri čemu zaborave izvorno značenje običaja.

“Zašto uz gurabije dođe ogledalo?”, pitala sam ih radoznalo.

“Ne znam”, odgovorila mi je jedna od tri prijateljice. “Stare žene su znale da tu sigurno ima nešto… Mislim, ogledalo je valjda protiv uroka.”

Izgleda da je ogledalo neka vrsta amajlije — u nekim krajevima se to zove mësysh — koja štiti od urokljivog oka.

Nedaleko od Prizrena, u selu Danjane kod Orahovca, Đurđevdan se obilježava na vrlo sličan način. Muškarci i žene obilaze turbe derviša Ibrahimija smješteno na jednom polju, gdje se organizuje glavna svečanost. Pri ulasku i izlasku ljube kapiju turbeta — lik i djelo derviša Ibrahimija veličaju se već stotinama godina.

Žene su te koje turbe najčešće napuštaju sa suzama u očima. “Došla sam da se pomolim za sinov berićet, da se izvuče iz muka”, rekla je jedna od njih poljubivši kapiju.

Žitelji_ke Orahovca proslavljaju Đurđevdan sa pokojnima. Pored mezarja su prostrli deke.

Ne vjerujem da su u krvnom srodstvu sa onima koji su tamo ukopani niti da u svim mezarima počivaju sveci. U zraku se osjetila neka težina, kao da je posrijedi razmjena između života i smrti. Djelovalo je kao da živi i mrtvi zajedno veličaju ponovno buđenje prirode. Čuo se mrmor od molitvi upućenih onom svijetu, svetim pokojnicima i pokojnim precima što su ih živi obasuli poklonima: košuljama, peškirima i čarapama. Oni nemaju neku značajnu materijalnu vrijednost, ali imaju simboličku — posjetioci_teljice poklonima odaju poštu upokojenima, i to u nadi da će njihove želje biti uslišene.

I ja sam se pridružila obredu. Derviš-Ibrahimijevo turbe u Danjanima obišla sam u tri navrata, s tim što sam ovaj put bila svjesnija onoga što radim. Žena koja je čuvala turbe i dočekivala posjetioce_teljice oko ruke mi je omotala konac — kako običaj i nalaže — te mi zaželjela sreću i zdravlje.

Dok sam čekala prevoz nazad u Prištinu, pojedini žitelji_ke Orahovca primijetili su da nešto zapisujem te su me obasuli pitanjima, naizgled u potrazi za odobravanjem njihovog đurđevdanskog slavlja. “Ma ovo nema veze sa vjerom. Pa je li tako? Takav je kod nas običaj! Odvajkada smo slavili prirodu i dolazak ljeta!”

Ipak, to ne znači da aktivno čuvamo prirodu. Čak i na Đurđevdan, kada se proslavlja buđenje prirode, na svakom koraku se moglo zateći smeće. Posvuda su se prodavale igračke, odn. plastični pištolji i puške. Jedan mještanin Prizrena mi je rekao da se danas takve igračke često kupuju djeci. To je najveći apsurd — gledati kako četverogodišnjaci i petogodišnjaci u jednoj ruci drže slatkiše, a u drugoj puške.

Apsurdno je to što slavimo prirodu, a istovremeno je uništavamo.

Međutim, tinja neka nada da će mlađe generacije razviti svijest o našoj vezi sa prirodom. Premakultura — pristup koji ima za cilj harmonizovanje odnosa između čovjeka, prirode i resursa koji se crpe iz nje — sve je zastupljenija u aktivnostima raznih organizacija i prostorima namijenjenim mladima.

U Termokissu, prištinskom centru kojim upravlja lokalna zajednica, često se organizuju baštovanske aktivnosti. Svi ovi pomenuti rituali u stvari se preobražavaju.

Dok se Đurđevdan u nekim krajevima još obilježava na livadi i u polju, u Prištini ga mladi proslavljaju kroz pjesmu i ples.

Zajednica Discogrupi 5. maja je u menzi “Ramiz Sadiku” upriličila zabavu pod nazivom “Spring Affair”. Tamo je uz zvuke disko muzike veliki broj mladih proslavio dolazak ljeta.

Dolazak ljeta i ponovno buđenje prirode od 2013. godine se slavi i u sklopu festivala “Erdhlezeti”, koji se takođe održava u Prištini.

Bajram Kinolli, poznatiji pod nadimkom Kafu — jedan od tvoraca i organizatora festivala — naglašava da je neophodno njegovati ovu tradiciju kao sredstvo tolerancije. Kako smatra Kafu, u sklopu festivala se “prisjećamo onih starih dobrih vremena kada su pripadnici_e svih naroda i narodnosti živjeli i slavili zajedno.”

“Đurđevdan u Đakovici proslavljaju Albanci_ke, Romi_kinje, Turci_ke, Srbi_kinje… Taj praznik okuplja sve etničke grupe”, potcrtava Kafu. “Mi svi dolazak ljeta očigledno doživljavamo na isti ili makar vrlo sličan način. Ono nema zastavu, jezik ni vjeru. Zato smo odavde uputili jedinstven poziv — evo, dolaze nam lijepi dani. A ljetna radost je radost za sve.”

Đurđevdan se obilježio i ove godine. Ne znam koliko dugo će se i na koje načine proslavljati i ubuduće. Šta god da bude, sve ove nagle transformacije na kulturnom planu upućuju na to da je prijeko potrebno razviti individualnu i kolektivnu svijest te ići ka očuvanju naše duhovne baštine ma u kom obliku se očitovala.

Naslovna fotografija: Valmira Rashiti / K2.0.

Cvijeće, vrba i kopriva za Erdelez

Proslava Đurđevdana i povratka ljeta.

Valmira Rashiti

Cvijeće, vrba i kopriva za Erdelez

Proslava Đurđevdana i povratka ljeta.

Valmira Rashiti